Ovaj blog je već neko vrijeme u statusu quo, pa sam se i začudila komentaru koji kaže da mirišem na Bizant i da sam velikosrpkinja.

Osim što na bizant mirišem kao sinjski arambašić, a to je mnogo…ja se neću razgovarati ni s kime u terminima nacije/naroda i sličnih ideja. I takve postove neću objavljivati.

Al ovaj nisam napisala ja, već jedan od osnivača Vive Ludeži, apsolutno najbolji kolumnist i u mojim očima veoma cijenjen pisac.

Članak prenosim u pdf-u, jer ga naprosto morate pročitati. I ako vam se da i komentirati.

čitamo se

globus-dezulovic

Neki dan sam negdje uočila kako je španjolski parlament ukinuo obvezno nošenje kravate za zastupnike. Jedan od razloga je ušteda energije i borba protiv globalnog zatopljenja. (Navodno, kad zastupnicima kravate stežu vratove - postaje im vruće, pa se pale klime, koje onda troše mnogo električne energije).

Tu je zapravo naveden čitav niz korelacija između kravate i globalnog zatopljenja (gdje, istini za volju, ja uopće ne vidim jasnu vezu) - ono što je vidljivo je svakako kraj ere jedne besmislene krpe koja je simbolički označavala formalnost situacije stežući vratove.

Moram priznat da se baš veselim odluci španjolskog parlamenta, pogotovo iz pozicije hrvatskog kulturnog identiteta godinama temeljenog na nečemu toliko besmislenom kao kravata. Dugo su nas uvjeravali da će baš taj predmet dati prepoznatljivost hrvatskoj kulturnoj ponudi i da će svaki biznismen, parlamentarac i mladoženja u trenutcima dok veže kravatu pomisliti na Hrvatsku i genijalne ljude koji su izmislili taj neprikosnoven modni detalj.

Ma dobro, dosta cinizma. Kravata odlazi u ropotarnicu prošlosti, baš kao što bi trebali i sentimenti prema ustaškom kvislinškom režimu - ali kao za vraga, danas novine javljaju kako je Hrvatska preplavljena simbolikom ustaštva, još jednim oblikom predstavljanja hrvatske kulturne ponude koja čak i mnogo brže i kvalitetnije obiđe svijet od činjenice da postoji nekava kravata.

U Hrvatskoj nije provedena denacifikacija, ustaški režim je višestruko reafirmiran i, sada već reproduciran, od devedesetih naovamo. Vlada štiti ustaše, kaže Pusić, a za dom spremni se orilo švicarskim i austrijskim stadionima. Nekidan je ona okamina od Vlatka Markovića gostovao kod Bage, pa je kao stidljivo apelirao protiv govora mržnje i isticanja ustaških simbola. Ali je na upit o navijačkoj krilatici otkrio da mu je za dom spremni itekako drago čuti, pa je to pokušavao argumentirati iz pozicije kulturnog obrasca -opere Nikola Šubić Zrinski - gdje se isto kliče za dom spremni!

Poznato je da je ta opera bio omiljen glazbeno-scenski spektakl pokojnog FT-a, pa se čak izvodila u nacionalnoj kazališnoj kući u čast njegovim rođendanima, kojima je nema straha prisustvovao i okamina Vlatko Marković.

Da se vratim denacifikaciji. U Njemačkoj, Austriji i svim zemljama u kojima su instalirani kvislinški režimi ona je sprovedena tvrdo i beskompromisno - onom istom snagom kojom je i nametnuta nacistička propaganda. Taj proces je išao toliko daleko da se čak kršili temeljni elementi pravne doktrine o individualnoj krivnji. Provođena je kampanja kolektivne krivice kako bi se čak i latentne simpatizere nacističkog režima uvjerilo da odbace i promijene sklop uvjerenja. Osnovani su sudovi, a svi simpatizeri režima godinama nisu mogli stupiti u javne službe. Ovaj proces je uspio isključivo zbog svoje tvrdolinijske kontrapropagadne - ili klin se klinom izbija.

A kako deustašizirati Hrvatsku. Dovođenjem Marka Perkovića na Trg prilikom dana Grada Zagreba? Nazivajući ulice imenima Mile Budaka i Gojka Šuška?

Ma eto im i njihova kravata!

Jedno je, međutim, sigurno: začetak, tok i okončanje pregovora s Feralom spada u jedan od podlijih uspjeha najmoćnije medijske korporacije u Hrvatskoj.

Još jednom je Feral Tribune najavio svoj kraj nakon propalih pregovora s EPHom i ne mogućnosti da opstane na žestoko kontroliranom medijskom tržištu. Ovaj put zapravo!

Iako duboko žalim za propasti jedinog relevantnog političkog i satiričkog tjednika, moram iskazati nevjericu prema stavu redakcije koja se žali kako medijski monopolist nije ispoštovao već gotov prijedlog ugovora - izigravajući jedini njen zahtjev za toliko željenom uređivačkom autonomijom.

Nameće se pitanje, a što ste vi mislili?

Neprofitno medijsko izdavaštvo već dugo je na umoru. U Hrvatskoj se to vidi iz aviona već niz godina, pa situacija ne može začuditi nikoga tko je imalo upućen. Ono što istinski može začuditi je pitanje kako su feralovci uopće mislili ostvariti suradnju s partnerom poput EPH pritom zadržavši autonomiju. U Hrvatskoj 2008. godine?!

Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije “pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici.

Ne želim prosipati cinizam, ali u smislu u kojem je tiskani medij relikt 20. stoljeća prilagođavanje novom vremenu nije i ne smije biti samo podilaženje kapitalu u kojeg se ne dira, već i druga vrsta prilagodbe duhu promjene čije se bogatstvo upravo očituje u mediju Interneta - gdje je itekako moguće biti sam sebi gazda!

Feral nije smio propustiti priliku da se otvori novom i galopirajuće širećem mediju umjesto da ostane na poziciji getoizirane skupine koja se bori s Golijatom. Zatvoren sam u sebe, s redakcijom koja nije osvježena novim vjetrovima i novom krvlju, ne sjećam se ot kada - Feral nije ostao u poziciji koju uredništvo naziva:

Nije to dakle otpravak na marginu, što bi bila relativno komotna pozicija, nego osuda na nepostojanje, jer u Hrvatskoj je margina poželjna samo ako od sebe ne daje znake života.

dakle, kako to vidim da se uopće ne radi o nekoj margini u kojoj se na neki način nalazi većina neprofitnih inicijativa, napose medijskih - već se ta situacija posebice ogleda u zatvorenosti na nove utjecaje na globalnoj razini koje se s ponešto truda može itekako iskoristiti i u Hrvatskoj bez potrebe da se podilazi ikome i ičemu. Ovdje se ne radi o analitičkoj zlobnosti, već prije o lamentaciji što je moglo biti, a nije.

Ako bih opet situaciju spuštala s apstraktne razine, na onu konkretniju - valja se spomenuti teksta Jurice Pavičića objavljenom u jeku posljednje prijetnje o stopiranju Ferala. Nemam taj tekst kraj sebe, ali jasno se sjećam kako Pavičić upozorava da se FT propustio ukrcati u vlak s prirodnim partnerima poput inicijative Pravo na grad i plaća cijenu, ne samo odvratnom stanju medijskog prostora u državi u kojoj živimo, već najbitnije vlastitom autizmu.

A da se ne zadržim samo na lamentacijama, moram se prisjetiti koliko sam vezana uz taj list - još od najranijih dana. Sjećam se kad sam slovkala uz Robija K - bez ikakvog razumijevanja štiva, kao nadobudni prvašić željela sam i ja biti u trećem razredu

Sjećam se i prijetnji uredništvu, onih crnih godina gdje je Feral zaista svijetlio u mraku ludila.

Posebice se sjećam Ćićinih Dore, Lumina, Teletine koji su uvijek prvi bili na repertoaru - Ćićo i sam vodi bitku protiv EPH, ali na neki način pokazao se kudikamo manje autističan u toj borbi.

Na samom koncu, uredništvo obećava ponovno pokušati pokrenuti list - želim im svu sreću i uspjeh u tom naumu.

Rest in peace - Feral Tribune

Video do yaya!

Neki od vas već su vidjeli ovaj odlično montiran video. Pogotovo ekipa koja prati feedove s friendfeeda (odličan 5!). Ali za vas kojima je možda promaknuo:

Pisat ću nakon povratka iz Rijeke.

Ivana mi je iz US donijela ovu igračku…pa je igranje za sad rezultiralo skromnim rezultatima koji me jako vesele

he he,

pozdrav svima i do viđenja:)

Dylan Dog jedan mi je od omiljenih stripova kojeg uvijek rado čitam, pa me odmah zaintrigirala vijest o tome kako izlazi filmsko izdanje, ono službeno, što nije bio film Dellamorte Dellamore Sclavija i Soavija.

Otišavši na imdb na oglasnoj ploči ubrzo sam pročitala kako u filmu neće biti Groucha, a radnja će se, navodno, umijesto u Londonu zbivati u New Yorku. Da, ni Dylana neće glumiti glumac po kojem je stvoren fizički opis Dylana Doga, Rupert Everett, već neki meni nepoznat, plastični lik. Možda im je Rupert pre ocvao, budući da likovi u stripovima rijetko stare, pa su mu trebali naći alternativu.

Kad već pišem o Dylanu - nedavno sam čitala drugi Gigant u izdanju Ludensa: Bezimeni (u izvedbi scenaristice Paole Barbato i Giancarla Alessandrinija - crtača Martina Misterije). Baš mi je dobro sjeo taj strip - ponajviše mi se svidjelo odlično uklapanje djelova u cjelinu, a i same priče su pojedinačno bile zanimljive. Nemam namjeru potanko raščlanjivati strip, ali u svakom slučaju jedan je od najboljih Dylana koje sam pročitala u 2008. Još kad se uzme veličina formata (oko 230 stranica) - odlično!

Na stripovi.com pronašla sam recenziju ovog nastavka koja me ponukala da ga se malo uhvatim samog po sebi, ali svakako i te recenzije koja je sama po sebi neloše napisan tekst, podosta stručan ali po mome mišljenju nepravedno uperen prema scenaristici Barbato koja je ovdje ipak učinila dobar posao.

Čitavo vrijeme referirajući na tvorca Sclavija i na klasik Noćnu moru, autor govori:

“… Kao i uvek, Sclavi nam je ispričao priču koja ima opštu poruku. Kao i uvek, Barbatova nam je ispričala priču koja se tiče isključivo likova o kojima priča.”

Iako ne dajući loše ocijene, recenzent zamjera autorici pretjerano psihologiziranje lika, ipak ponajviše zamjerivši to što je barem na kratko oženila Dylana Doga:

“…Barbatova pak sa Dylanovim brakovima barata potpuno realistično – da, Dylan se ženio dva puta, sa Lillie i Bree. I naravno da je to ostavilo traga na njemu. I naravno da, kada se kao glumac pojavi u predstavi u kojoj glavnog lika progone duhovi njegove dve pokojne supruge, da će te supruge za Dylana biti Lillie i Bree.”

“Suština žena je u pravom, realnom svetu. Nema boljeg primera za to od Paole Barbato, koja je uzela jedan od najpoetičnijih, najromantičnijih serijala ikada, a koji je napravio muškarac, i racionalizovala ga, prebacila u stvaran svet.”

Za manje upućene čitatelje, ako ih ima, DD je neprikosnoven Casanova koji je ženama dostupan isto onoliko koliko i misteriozan i neuhvatljiv.

Ono što može iznervirati jednog pravog muškog ljubitelja serijala, je svakako nagli zaokret u kvazi realistično - i dok si rekao keks, Dylan se iz more u kojoj je okružen Zombijima, galijama i očinskom figurom Xabarasom prebacuje u najgoru moru bračnog života. Nešto slično kao opjevani slučaj Pukanić:) Grozno.

U svakom slučaju, stripovi.com su odličan izvor materijala za informiranje o stripu, pa vam ga svakako preporučam na korištenje.

Željela bih još svašta napisati o Dylanu, al možda bolje da to ostavim za neki drugi post.

Za kraj, citirat ću s wikipedije Umberta Eca koji je rekao da Bibliju, Homera i Dylan Doga može čitati nekoliko dana uzastopce prije nego što mu dosade.

Kad Tončica Čeljuska i Ankica Posavljak zajedno uređuju HTV dnevnik, onda je jedan od ključnih uredničkih komentara kako uskoro počinje nogometno ludilo Euro 2008.

Tužnu činjenica kako nam zapravo predstoji ludilo marketinških oglašivača podvaljuju i u dnevniku. Što se ja čudim…
Nogomet se čini kao najslađi paravan za prodaju pive. I zgrtanja sve vrste para. Nije loša ni piva, a ni nogomet nije loša igra - ali je toliko izopačena, da kad pomislim na brdo mafije i sranja koje ga okružuju, dođe mi muka. Pogotovo mi dođe muka od reklama koje nas tretiraju kao idiote.

Isto tako počeo mi je Slaven Bilić izlazit masu na živce, šta se vidi i iz posljednjeg posta. Zaključci mog kratkog razmišljanja o njemu su da je postao vrsta brenda slična američkim predsjedničkim kandidatima…naravno, u domaćoj recepturi.

On je lik koji je zanimljiv apsolutno svim nišama petparačkog novinarstva koje golica najniži impuls. Zapravo, nekako izgleda kao da je Slaven (ili brend zvan Slaven) slika one Hrvatske koju Sanader prošvercava u EU. Pravnik i nogometaš, ljevičar i katolik, trener i rocker…užasno mi počinje ići na živce. Možda i njemu ide na živce, al nekako mi se ne čini tako kad je i himnu snimio…

Ja sam baš umorna od tog Slavena. Viri odsvuda. Jedva čekam da otisnu wc papir s njegovim likom…

Danas na dnevniku, ona ljiga od Ante Batinovića slaže prilog o tome kako je Slaven ftw Bilić snimio spot za neku pjesmu…

Morate čuti ovaj uvod, ispričan Batinovićevim nevjerovatno monotonim glasom:

“… naime, on je i rock autor koji je napisao navijačku pjesmu za europsko prvenstvo za navijače hrvatske reprezentacije. Pjesmu Vatreno ludilo, koja ima sve elemente da postane i navijačkom himnom. U tekstu pjesme želio je naglasiti kontinuitet uspješnosti hrvatske reprezentacije, naglašavajući treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 98.”

Ne znaš tko je ovdje luđi? Slaven Bilić, najnovija pojava koja iskače iz pašteta, Ante Batinović ili kompletna publika dnevnika. A i pjesma zvuči kao teško sranje…

Pročitala sam danas u jutarnjem kako se stanovnici grčkog otoka Lezbos bune zbog upotrebe termina lezbiljka, koji osim što označava seksualnu sklonost žena prema istom spolu, toponimski determinira stanovnice dotičnog otoka.

Navodno, sud će odlučiti da li je uvredljivo za povijesni identitet stanovnika tog otoka da se njihovim imenom, poput tuđeg perja, kite te nemoralne bestidnice koje mediteranskom raju donose loš PR, i vjerojatnu poplavu turistkinja željnih slobodne, ženske ljubavi.

U slučaju da antičku pjesnikinju Sapho nije obavijala fama ljubavi prema istom spolu, i da se ime otoka terminološki vezalo za što ja znam - vino, maslinu, ovčju vunu - ili bilo kakav drugi prozaičan pojam, svojstven “autohtonoj” mediteranskoj kulturi vjerojatno ne bi bilo nikakvih problema, već bi se sitacija potencirala do apsurda PRa, kao npr. u slučaju silovanja s kravatom kojom će hrvatski turistički promotori uskoro podvezati ne samo Jelačića, već i muda njegovom konju.

Samo za kraj se pitam, smeta li grcima činjenica da je u antičkoj kulturi svak gurao svakome, pa i veliki Platon svom najvećem učeniku? Pokušavaju li se oprati samo od onog aspekta, u kojem je Sapfo svojim učenicama pisala nježne pjesme, s jednakom vjerojatnošću kao i što je Aristotel natezao Platona?

Svašta…