Pročitala sam danas u jutarnjem kako se stanovnici grčkog otoka Lezbos bune zbog upotrebe termina lezbiljka, koji osim što označava seksualnu sklonost žena prema istom spolu, toponimski determinira stanovnice dotičnog otoka.

Navodno, sud će odlučiti da li je uvredljivo za povijesni identitet stanovnika tog otoka da se njihovim imenom, poput tuđeg perja, kite te nemoralne bestidnice koje mediteranskom raju donose loš PR, i vjerojatnu poplavu turistkinja željnih slobodne, ženske ljubavi.

U slučaju da antičku pjesnikinju Sapho nije obavijala fama ljubavi prema istom spolu, i da se ime otoka terminološki vezalo za što ja znam - vino, maslinu, ovčju vunu - ili bilo kakav drugi prozaičan pojam, svojstven “autohtonoj” mediteranskoj kulturi vjerojatno ne bi bilo nikakvih problema, već bi se sitacija potencirala do apsurda PRa, kao npr. u slučaju silovanja s kravatom kojom će hrvatski turistički promotori uskoro podvezati ne samo Jelačića, već i muda njegovom konju.

Samo za kraj se pitam, smeta li grcima činjenica da je u antičkoj kulturi svak gurao svakome, pa i veliki Platon svom najvećem učeniku? Pokušavaju li se oprati samo od onog aspekta, u kojem je Sapfo svojim učenicama pisala nježne pjesme, s jednakom vjerojatnošću kao i što je Aristotel natezao Platona?

Svašta…

Nije me neko vrijeme bilo jer sam bila na kraćem putu za Ljubljanu, a i prije i poslije nisam uhvatila vremena za vratolomije po tastaturi.

U Sloveniji je u jednu ruku bilo stvarno lijepo. Ljudi su susretljivi i srdačni. S kim god sam komunicirala trudio se govoriti neku verziju zajednički razumljivog jezika. U jednoj od šetnji gradom - kad smo ulovili vrijeme da bježimo s pretrpane i ne baš najsretnije organizirane konferencije - pitala sam se gdje se nalaze ti ksenofobni i nepristupačni slovenci. Gdje su ti Jorasi, branitelji istarskih sela i granice na moru? Gdje su?

Mora bit da svi rade za graničnu policiju!

super su mi gogle maps

heh

Uvijek ste se pitali kakav je tipičan korisnik elegantnih macova? Zamišljali ste tipove u odjelima, uredno potšišane, ili pomalo razbarušene urbane tipove koji se bave dizajnom ili nekim drugim cool zanimanjem?

Evo jedan uslikan paparazzi metodom u jednom splitskom kafiću:

izbjegli smo Busha i umjesto da nagađamo kome George namiguje tijekom gala večere, manje više neopterećeni smo uživali u šetnjama gradom Splitom.

za ostatak fotografija slobodno otšećite do flickra.

U Globusu od 4. travnja Denis Kuljiš je ponovno istresao poslovični niz uvreda na Teodora C. rekavši:

(”… nije to neka hrvatska internetska prevara za navlačenje donacija i besposlenih idiota, poput “Prava na grad” onog Teodora Celakoskog, koji je na webu ispleo mrežu potvora i fikcija, lažnih ustanova, nepostojećih akcija i virtualnih građanskih udruga da skrije činjenicu kako je, zapravo nesvršeni student koji operira iz buđave sobice u podrumskom gnijezdu zagrebačkih alternativaca u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici.”)

Kako da se ne sjetim događaja od prije nekoliko godina kada me kontaktirao dugogodišnji obiteljski prijatelj Duško Čizmić Marović, nekadašnji urednik splitske izdavačke kuće Logos, i kolumnist(?) Slobodne Dalmacije nazvao da Denisu Kuljišu trajno posudim srednjoškolske udžbenike i neke skripte u svrhu polaganja razredbenog ispita za studij novinarstva-doškolovanje na FPZ-u.

Pročitajte čitavu kolumnu: Globus-04-04

* upitnik je stoga što nisam sasvim sigurna da Duško još piše za Slobodnu.

Što reći…

Neću duljiti,

pade mi neki dan na pamet kako, ako zanemarimo Clintonov posjet zračnoj luci Pleso, su jedina dva američka predsjednika koja su podsjetila Hrvatsku praktički najomraženiji lideri svoje ere. Naravno, osim na Georga W. mislim i na Richarda N. Baš zanimljivo!

Ukazala mi Ivana nekidan na ovaj video, pa uživajte. Nije nešto novo, al mi je baš bilo dobro.

Tell the truth:

ovaj post nastavak je posta od neki dan, pa prije svega preporučam da pročitate i taj post.

Osobno, jedinstveno iskustvo prilikom čitanja ovog djela predstavio mi je malen segment stripa u stripu pod naslovom “Prisoner of the Hell planet”, gdje autor, vidljivo različitim stilom – ovaj put lišenim nevinosti u izrazu i odjeljeno od cjeline prepričava potresno iskustvo vlastitog života (ovaj put bez alegorijskog odmaka) – ovdje se autor vidi kako portretira sam sebe u odijelu zatvorenika Auchwitza, približavajući se čitatelju preko granice empatije i poistovjećenja. Autor se u jednom trenutku ogoli pred čitateljem, otvarajući čitavo polje interakcija, kako s autorom, sa sadržajem, a tako i sa samim sobom. Maus se toliko “podmuklo” uvlači pod kožu da postoji opravdan strah kako poslije čitanja Mausa čitatelj osjeća posljedice slične post-traumatskom sindromu.

Art Spiegelman je jedan od najvažnijih autora underground stripa koji je uz još nekoliko uvaženih kolega zapravo stvorio i proflirao taj žanr svojim radom od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Osim Mausa, stvorio je još velik broj drugih stripova u domeni undergrounda, ali i u srednjoj struju strip umjetnosti, a dugo je djelovao kao ilustrator poznatog New Yorker magazina. Suradnju s New Yorkerom prekida 2001. godine posvetivši se svom novom hvaljenom uratku “In the shadow of no towers”, stripu koji se sadržajem referira na pad njujorških tornjeva. Dodavši još koju riječ o autoru, moram spomenuti kako se odriješito protivio ekranizaciji Mausa, pa je da odagna dosadne holivudske studije u pokušajima da otkupe prava za snimanje filma duhovito i cinično odgovorio kako bi u njegovoj viziji to bilo moguće isključivo ako bi se za potrebe snimanja koristili pravi miševi. Kratko rečeno, A. Spiegelman je beskompromisan autor, s kojim se nemoguće ne nasmijati prolazeći kroz njegove urnebesne karakterizacije likova i cinične opaske – ali kad se smijemo s njime, zapravo se uvijek smijemo kroz suze. Isto tako kratko rečeno, Maus je jedan od najboljih stripova ikad napravljen. Ako netko pati na titule i nagrade, spomenimo samo kako je Maus jedini strip-roman nagrađen Pulitzerom.

Osim što je autor uspio pretočiti osobnu priču na jednoj razini koja upućuje na krajnju subjektivizaciju traume i zapravo proces liječenja i čiščenja, u djelu je očit i suprotan proces objektivizacije, kako traume tako žrtava i počinitelja. Ovo djelo razlikuje se od brojnih drugih književnih uradaka na temu holokausta pomanjkanjem potenciranja osjećaja mržnje spram počinitelja, već u svakom trenutku omogućava čitatelju da se koncentrira na univerzalnost terora nad pojedincima bez upornih pokušaja da se nametnu obrasci prisutni u većini literature. Dakako da je potrebno rasvjetlavati činjenice holokausta, ali Spiegelman ovdje kreće korak dalje, na neki nači honorirajući žrtve holokausta na način kako im to pripada, poklanjajući im većinu svoje pažnje bez potrebe da se grozota nacističkog “rješenja konačnog pitanja” na perverzan način glorificira u beskrajnoj mržnji.

Nedavno mi se dogodio nagativan incident na internetu – sasvim slučajno sam svjedočila virtualnom samoubojstvu (pa potom i uskrsnuću) profila na last.fm – u servisu kojeg najradije i najviše koristim. Mlađahan last.fm user pod usernameom WichitaQ vještom je operacijom na više foruma i socijalnih serivsa odjednom proglasio sam sebe smrtno bolesnim, a zatim i mrtvim.
Pomutnja je trajala čitavih nekoliko dana, dok se nije uspostavilo da se dotični samo (u vlastitoj interpretaciji) dobro šali – vjerojatno se duboko naslađujući u velikoj poplavi rip threadova na forum.hr – u i drugim mjesima na kojima se skuplja poveći broj korisnika s kojima je komunicirao proteklo vrijeme na mreži.
Problem vidim u tome što sam, saznavši za navodnu tragičnu Wichitinu smrt bila utučena, a potom sam kad sam shvatila prevaru, postala konsternirana ponašanjem onih adolescenata kojima očito fali «hrabrosti» koje imaju njihovi vršnjaci koji samoubojstvo počine in r/l pa ga u pomanjkanju iste počine na internetskim socijalnim servisima.
Tu bi se sad moglo povući zanimljivo pitanje o tome koliko nas zapravo otuđuju internetski servisi namijenjeni druženju i zbližavanju?
Nedavno sam, s velikom količinom čuđenja, također nabasala na sajt MyDeath space na kojem se nalaze informacije o stradalim profilima s myspacea. Evo što kaže uvodnik na samom početku my death spacea:
«MyDeathSpace.com is an archival site, containing news articles, online obituaries, and other publicly available information.”
Nakon prvotnog šoka imam velike sumnje da je i ovaj sajt oružje manipulacije i veliki playground za morbidne igre. Čini se kako buletu plaćaju labilni pojedinci, pomalo paradoksalno i veoma zabrinjavajuće - životom.

Na kraju mogu samo reziginirano ustvrditi – kultura smrti nikada se nije činila toliko živa!

Svaka priča o nekom djelu, zapravo je priča o njegovom tvorcu. Analogno tome, Maus I i II prije svega drugog su svjedočanstvo Arta Spiegelmana o samom sebi. Spiegelman je za strip učinio ono što prije njega nije niti bilo u domeni ideje, a poslije se uvriježilo kao jedan od najoriginalnijih postupaka u svijetu stripa. Ono što je Spiegelman učinio u Mausu do tad jednostavno nije bilo moguće – uspio je ispričati iskrenu, dirljivu, na momente nezamislivo brutalnu obiteljsku ispovijest, u nekoliko slojeva, istovremeno dodirujući vrhunce alegorijskog pogleda na širok dijapazon društvenih promijena, a na kraju stvorivši maestralno štivo koje prekraja granice mogućeg i u stvari nudi ono najbolje što pisana (crtana) riječ (slika) može, a to je pogled unutra u sebe, tjerajući nas da istražujemo i preispitujemo dublje.

Iako nisam stručnjak, čini mi se kao da do sada ni jedna priča o genocidu i nasilju ljudske vrste nad samom sobom nije bila toliko dobro i jasno ispričana kao priča Arta Spiegelmana. Kroz prizmu basne autor nam je uspio približiti patnju i razjasniti opakost čitavog holokausta, ali i istovremeno nam je u pozadini dao više priča, od one cjelovite slike preživljavanja u paklu, pa sve do one osobne priče koja se pod kožu uvlači upravo s neskrivenom intencijom da nas kroz jedan naoko naivan i dječiji pristup suoči s okrutnošću ljudskog roda i realnošću 20. stoljeća. I letimičan pogled na strip dovoljno sugestivo komunicira jednostavnošću crteža koje je u čistoj opreci s težinom tema koju obrađuje. Iako se na početku zamisao pakiranja nečeg tako okrutnog kao što je istrebljenje židova u drugom svjetskom ratu u strip i to još sa životinjama činilo poput blasfemije, Maus je upravo suprotno, doživio salve pohvala od strane kritike, ali je i načinio i ogromnu uslugu publici, na neki način stvarajući tampon zonu pomoću benigno prikazanih likova životninja tako da bi ljudima lakše prenio zastrašujuću i istinitu poruku o nama samima, o onome za što smo sposobni kao vrsta. U nekim segmentima, paralele bi se mogle vući sa životinjskom farmom – uz opasku kako Maus ipak nije alegorija, već dokument stvarne povijesti ispričan kroz priču jednoga miša. Koristeći brojne nacionalno – rasne stereotipe (Spiegelman židove prikazuje kao miševe, naciste kao mačke, poljake kao svinje, a vide se i amerikanci kao psi), ali i kroz karikiranje brojnih drugih ljudskih osobina pribiliženih kroz prizmu životinjskih likova dobiva se efekt poznat još od proslavljenog basnopisca Ezopa, efekt kojim se ljudske osobine karikiraju te pripisuju životinjama da bi ih ljudi lakše povratno usvojili kao vlastite. Takva inverzija upravo je Mausa i izbacila u prvi plan, među brojnim već ispričanim osobnim ratnim svjedočanstvima. Potresne priče ispričane kroz formu epistolarnog štiva ili cjelovečernjeg filma jednostavno su se počele pojavljivati u tolikim količinama, nalikujući jedan na drugog da je veliki broj primatelja poruke postao imun na najbitnije što bi takva svjedočanstva trebala komunicirati.

Maus je poseban u tom aspektu, da je formu praktički nemoguće trivijalizirati više od onog koliko i kako to radi autor, ne ostavljajući nikakva mjesta za neka buduća ponavljanja istoga. Moglo bi se reći kako je autor vješto i namjerno, i nadasve originalno, krajnje ozbiljan, na trenutke i zastrašujuć sadržaj protkao kroz tip forme koji nam istovremeno olakšavaju recepciju tog sadržaja, a potom ga u našoj svijesti vraća na pravo mjesto, ne dopuštajući zaborav, ponekad nas i progoneći u razmišljanjima. Spiegelman nije nikakav tipični majstor zanata, umjetnik stripa koji nas udivljuje predivnom komunikacijom riječi i slike, ili mozda koji nas šokira kompozicijom ideje. Spiegelman je tisuću puta više od toga – vrsta autora koji živi strip, ili još bolje, život filtrira kroz medij stripa. Spiegelman ispisuje samog sebe ponajprije kroz dijaloge s ocem Vladekom, koji su okosnica ove priče gdje Spiegelman nije samo u službi bilježenja povijesti, već i pokušava upoznati svog oca, napornog i netrpeljivog starca, preživjelog logorskog zatvorenika koji u poznim danima živi u newyorškom Rego parku, u kvartu gdje žive isključivo preživjeli zatvorenici zloglasnih nacističkih logora. Vladek je narator koji će nas kroz priču provesti od poljskog mjesta Czestochowa pa sve do New Yorka na putovanje kroz svoj život, ali jednako tako, kroz život židova na cijelom europskom kontitentu, te općenito kroz povijest 20. stoljeća do završteka drugog svjetskog rata. U Vladekovoj ispovijesti, susrest ćemo niz likova i situacija koji nas tjeraju na propitivanje, dok nas sve organskije veže uz glavne likove i njihov životni put. Spiegelman je uspio stvoriti djelo koje savršeno funkcionira u dimenzijama karakterizacija osobnih odnosa, kao i u dimenziji stvaranja priče sitnoga tkanja od početaka jedne devijacije do samog kraha i pod time ne mislim iznimno na krah nacističkog režima, već kraha vrijednosti onih koji su preživjeli i u ”svijetu nakon” nastavli funkcionirati u vrijednostima i normama logora.