Jedno je, međutim, sigurno: začetak, tok i okončanje pregovora s Feralom spada u jedan od podlijih uspjeha najmoćnije medijske korporacije u Hrvatskoj.

Još jednom je Feral Tribune najavio svoj kraj nakon propalih pregovora s EPHom i ne mogućnosti da opstane na žestoko kontroliranom medijskom tržištu. Ovaj put zapravo!

Iako duboko žalim za propasti jedinog relevantnog političkog i satiričkog tjednika, moram iskazati nevjericu prema stavu redakcije koja se žali kako medijski monopolist nije ispoštovao već gotov prijedlog ugovora - izigravajući jedini njen zahtjev za toliko željenom uređivačkom autonomijom.

Nameće se pitanje, a što ste vi mislili?

Neprofitno medijsko izdavaštvo već dugo je na umoru. U Hrvatskoj se to vidi iz aviona već niz godina, pa situacija ne može začuditi nikoga tko je imalo upućen. Ono što istinski može začuditi je pitanje kako su feralovci uopće mislili ostvariti suradnju s partnerom poput EPH pritom zadržavši autonomiju. U Hrvatskoj 2008. godine?!

Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije “pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici.

Ne želim prosipati cinizam, ali u smislu u kojem je tiskani medij relikt 20. stoljeća prilagođavanje novom vremenu nije i ne smije biti samo podilaženje kapitalu u kojeg se ne dira, već i druga vrsta prilagodbe duhu promjene čije se bogatstvo upravo očituje u mediju Interneta - gdje je itekako moguće biti sam sebi gazda!

Feral nije smio propustiti priliku da se otvori novom i galopirajuće širećem mediju umjesto da ostane na poziciji getoizirane skupine koja se bori s Golijatom. Zatvoren sam u sebe, s redakcijom koja nije osvježena novim vjetrovima i novom krvlju, ne sjećam se ot kada - Feral nije ostao u poziciji koju uredništvo naziva:

Nije to dakle otpravak na marginu, što bi bila relativno komotna pozicija, nego osuda na nepostojanje, jer u Hrvatskoj je margina poželjna samo ako od sebe ne daje znake života.

dakle, kako to vidim da se uopće ne radi o nekoj margini u kojoj se na neki način nalazi većina neprofitnih inicijativa, napose medijskih - već se ta situacija posebice ogleda u zatvorenosti na nove utjecaje na globalnoj razini koje se s ponešto truda može itekako iskoristiti i u Hrvatskoj bez potrebe da se podilazi ikome i ičemu. Ovdje se ne radi o analitičkoj zlobnosti, već prije o lamentaciji što je moglo biti, a nije.

Ako bih opet situaciju spuštala s apstraktne razine, na onu konkretniju - valja se spomenuti teksta Jurice Pavičića objavljenom u jeku posljednje prijetnje o stopiranju Ferala. Nemam taj tekst kraj sebe, ali jasno se sjećam kako Pavičić upozorava da se FT propustio ukrcati u vlak s prirodnim partnerima poput inicijative Pravo na grad i plaća cijenu, ne samo odvratnom stanju medijskog prostora u državi u kojoj živimo, već najbitnije vlastitom autizmu.

A da se ne zadržim samo na lamentacijama, moram se prisjetiti koliko sam vezana uz taj list - još od najranijih dana. Sjećam se kad sam slovkala uz Robija K - bez ikakvog razumijevanja štiva, kao nadobudni prvašić željela sam i ja biti u trećem razredu

Sjećam se i prijetnji uredništvu, onih crnih godina gdje je Feral zaista svijetlio u mraku ludila.

Posebice se sjećam Ćićinih Dore, Lumina, Teletine koji su uvijek prvi bili na repertoaru - Ćićo i sam vodi bitku protiv EPH, ali na neki način pokazao se kudikamo manje autističan u toj borbi.

Na samom koncu, uredništvo obećava ponovno pokušati pokrenuti list - želim im svu sreću i uspjeh u tom naumu.

Rest in peace - Feral Tribune

Nedavno mi se dogodio nagativan incident na internetu – sasvim slučajno sam svjedočila virtualnom samoubojstvu (pa potom i uskrsnuću) profila na last.fm – u servisu kojeg najradije i najviše koristim. Mlađahan last.fm user pod usernameom WichitaQ vještom je operacijom na više foruma i socijalnih serivsa odjednom proglasio sam sebe smrtno bolesnim, a zatim i mrtvim.
Pomutnja je trajala čitavih nekoliko dana, dok se nije uspostavilo da se dotični samo (u vlastitoj interpretaciji) dobro šali – vjerojatno se duboko naslađujući u velikoj poplavi rip threadova na forum.hr – u i drugim mjesima na kojima se skuplja poveći broj korisnika s kojima je komunicirao proteklo vrijeme na mreži.
Problem vidim u tome što sam, saznavši za navodnu tragičnu Wichitinu smrt bila utučena, a potom sam kad sam shvatila prevaru, postala konsternirana ponašanjem onih adolescenata kojima očito fali «hrabrosti» koje imaju njihovi vršnjaci koji samoubojstvo počine in r/l pa ga u pomanjkanju iste počine na internetskim socijalnim servisima.
Tu bi se sad moglo povući zanimljivo pitanje o tome koliko nas zapravo otuđuju internetski servisi namijenjeni druženju i zbližavanju?
Nedavno sam, s velikom količinom čuđenja, također nabasala na sajt MyDeath space na kojem se nalaze informacije o stradalim profilima s myspacea. Evo što kaže uvodnik na samom početku my death spacea:
«MyDeathSpace.com is an archival site, containing news articles, online obituaries, and other publicly available information.”
Nakon prvotnog šoka imam velike sumnje da je i ovaj sajt oružje manipulacije i veliki playground za morbidne igre. Čini se kako buletu plaćaju labilni pojedinci, pomalo paradoksalno i veoma zabrinjavajuće - životom.

Na kraju mogu samo reziginirano ustvrditi – kultura smrti nikada se nije činila toliko živa!