Al ovaj nisam napisala ja, već jedan od osnivača Vive Ludeži, apsolutno najbolji kolumnist i u mojim očima veoma cijenjen pisac.

Članak prenosim u pdf-u, jer ga naprosto morate pročitati. I ako vam se da i komentirati.

čitamo se

globus-dezulovic

Jedno je, međutim, sigurno: začetak, tok i okončanje pregovora s Feralom spada u jedan od podlijih uspjeha najmoćnije medijske korporacije u Hrvatskoj.

Još jednom je Feral Tribune najavio svoj kraj nakon propalih pregovora s EPHom i ne mogućnosti da opstane na žestoko kontroliranom medijskom tržištu. Ovaj put zapravo!

Iako duboko žalim za propasti jedinog relevantnog političkog i satiričkog tjednika, moram iskazati nevjericu prema stavu redakcije koja se žali kako medijski monopolist nije ispoštovao već gotov prijedlog ugovora - izigravajući jedini njen zahtjev za toliko željenom uređivačkom autonomijom.

Nameće se pitanje, a što ste vi mislili?

Neprofitno medijsko izdavaštvo već dugo je na umoru. U Hrvatskoj se to vidi iz aviona već niz godina, pa situacija ne može začuditi nikoga tko je imalo upućen. Ono što istinski može začuditi je pitanje kako su feralovci uopće mislili ostvariti suradnju s partnerom poput EPH pritom zadržavši autonomiju. U Hrvatskoj 2008. godine?!

Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije “pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici.

Ne želim prosipati cinizam, ali u smislu u kojem je tiskani medij relikt 20. stoljeća prilagođavanje novom vremenu nije i ne smije biti samo podilaženje kapitalu u kojeg se ne dira, već i druga vrsta prilagodbe duhu promjene čije se bogatstvo upravo očituje u mediju Interneta - gdje je itekako moguće biti sam sebi gazda!

Feral nije smio propustiti priliku da se otvori novom i galopirajuće širećem mediju umjesto da ostane na poziciji getoizirane skupine koja se bori s Golijatom. Zatvoren sam u sebe, s redakcijom koja nije osvježena novim vjetrovima i novom krvlju, ne sjećam se ot kada - Feral nije ostao u poziciji koju uredništvo naziva:

Nije to dakle otpravak na marginu, što bi bila relativno komotna pozicija, nego osuda na nepostojanje, jer u Hrvatskoj je margina poželjna samo ako od sebe ne daje znake života.

dakle, kako to vidim da se uopće ne radi o nekoj margini u kojoj se na neki način nalazi većina neprofitnih inicijativa, napose medijskih - već se ta situacija posebice ogleda u zatvorenosti na nove utjecaje na globalnoj razini koje se s ponešto truda može itekako iskoristiti i u Hrvatskoj bez potrebe da se podilazi ikome i ičemu. Ovdje se ne radi o analitičkoj zlobnosti, već prije o lamentaciji što je moglo biti, a nije.

Ako bih opet situaciju spuštala s apstraktne razine, na onu konkretniju - valja se spomenuti teksta Jurice Pavičića objavljenom u jeku posljednje prijetnje o stopiranju Ferala. Nemam taj tekst kraj sebe, ali jasno se sjećam kako Pavičić upozorava da se FT propustio ukrcati u vlak s prirodnim partnerima poput inicijative Pravo na grad i plaća cijenu, ne samo odvratnom stanju medijskog prostora u državi u kojoj živimo, već najbitnije vlastitom autizmu.

A da se ne zadržim samo na lamentacijama, moram se prisjetiti koliko sam vezana uz taj list - još od najranijih dana. Sjećam se kad sam slovkala uz Robija K - bez ikakvog razumijevanja štiva, kao nadobudni prvašić željela sam i ja biti u trećem razredu

Sjećam se i prijetnji uredništvu, onih crnih godina gdje je Feral zaista svijetlio u mraku ludila.

Posebice se sjećam Ćićinih Dore, Lumina, Teletine koji su uvijek prvi bili na repertoaru - Ćićo i sam vodi bitku protiv EPH, ali na neki način pokazao se kudikamo manje autističan u toj borbi.

Na samom koncu, uredništvo obećava ponovno pokušati pokrenuti list - želim im svu sreću i uspjeh u tom naumu.

Rest in peace - Feral Tribune

Kad Tončica Čeljuska i Ankica Posavljak zajedno uređuju HTV dnevnik, onda je jedan od ključnih uredničkih komentara kako uskoro počinje nogometno ludilo Euro 2008.

Tužnu činjenica kako nam zapravo predstoji ludilo marketinških oglašivača podvaljuju i u dnevniku. Što se ja čudim…
Nogomet se čini kao najslađi paravan za prodaju pive. I zgrtanja sve vrste para. Nije loša ni piva, a ni nogomet nije loša igra - ali je toliko izopačena, da kad pomislim na brdo mafije i sranja koje ga okružuju, dođe mi muka. Pogotovo mi dođe muka od reklama koje nas tretiraju kao idiote.

Isto tako počeo mi je Slaven Bilić izlazit masu na živce, šta se vidi i iz posljednjeg posta. Zaključci mog kratkog razmišljanja o njemu su da je postao vrsta brenda slična američkim predsjedničkim kandidatima…naravno, u domaćoj recepturi.

On je lik koji je zanimljiv apsolutno svim nišama petparačkog novinarstva koje golica najniži impuls. Zapravo, nekako izgleda kao da je Slaven (ili brend zvan Slaven) slika one Hrvatske koju Sanader prošvercava u EU. Pravnik i nogometaš, ljevičar i katolik, trener i rocker…užasno mi počinje ići na živce. Možda i njemu ide na živce, al nekako mi se ne čini tako kad je i himnu snimio…

Ja sam baš umorna od tog Slavena. Viri odsvuda. Jedva čekam da otisnu wc papir s njegovim likom…

Danas na dnevniku, ona ljiga od Ante Batinovića slaže prilog o tome kako je Slaven ftw Bilić snimio spot za neku pjesmu…

Morate čuti ovaj uvod, ispričan Batinovićevim nevjerovatno monotonim glasom:

“… naime, on je i rock autor koji je napisao navijačku pjesmu za europsko prvenstvo za navijače hrvatske reprezentacije. Pjesmu Vatreno ludilo, koja ima sve elemente da postane i navijačkom himnom. U tekstu pjesme želio je naglasiti kontinuitet uspješnosti hrvatske reprezentacije, naglašavajući treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 98.”

Ne znaš tko je ovdje luđi? Slaven Bilić, najnovija pojava koja iskače iz pašteta, Ante Batinović ili kompletna publika dnevnika. A i pjesma zvuči kao teško sranje…

U Globusu od 4. travnja Denis Kuljiš je ponovno istresao poslovični niz uvreda na Teodora C. rekavši:

(”… nije to neka hrvatska internetska prevara za navlačenje donacija i besposlenih idiota, poput “Prava na grad” onog Teodora Celakoskog, koji je na webu ispleo mrežu potvora i fikcija, lažnih ustanova, nepostojećih akcija i virtualnih građanskih udruga da skrije činjenicu kako je, zapravo nesvršeni student koji operira iz buđave sobice u podrumskom gnijezdu zagrebačkih alternativaca u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici.”)

Kako da se ne sjetim događaja od prije nekoliko godina kada me kontaktirao dugogodišnji obiteljski prijatelj Duško Čizmić Marović, nekadašnji urednik splitske izdavačke kuće Logos, i kolumnist(?) Slobodne Dalmacije nazvao da Denisu Kuljišu trajno posudim srednjoškolske udžbenike i neke skripte u svrhu polaganja razredbenog ispita za studij novinarstva-doškolovanje na FPZ-u.

Pročitajte čitavu kolumnu: Globus-04-04

* upitnik je stoga što nisam sasvim sigurna da Duško još piše za Slobodnu.

Što reći…